Zajedništvo u Sarajevu

Zajedništvo ispred Husrev begove džamije u Sarajevu 2012. godine!

Zajedništvo ispred sarajevske središnje crkve Zajedništvo na baščaršiji

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Rat u ratu

Zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini bio je vojničkim znanjem potkovani Blaž Kraljević. HOS je 17. lipnja 1992. godine sa Hrvatskim vijećem obrane(HVO) znatno pridonio oslobađanju Mostara od okupacije srpskih snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Politika Hrvatskih obrambenih snaga bila je političko i vojno savezništvo Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. HOS je bio spreman braniti u cjelini Bosnu i Hercegovinu od srpske agresije. Nakon obrane je HOS namjerao ostvariti svoj velikohrvatski san o konfederaciju između Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa hrvatskom granicom na Drini.

Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon Mostara su Hrvatske obrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Muslimana, izvršile prodor do grada Stolca, a dana 6. kolovoza zauzele su glavni grad istočne Hercegovine i srpsko uporište Trebinje. U sjevero-istočnoj Bosni uz Savu (bosanska Posavina) je HOS sa Hrvatskim vijećem obrane i Muslimanima držao obranu protiv neprijatelja, uključujući i položaje kod brčanskog koridora (koji je spajao Beograd sa Banja Lukom).

Do dana 9. kolovoza 1992. su se Hrvatske obrambene snage, koje je (general) Blaž Kraljević stavio pod zapovjedništvo vlade u Sarajevu, zajedno sa Muslimanima i (Tuđmanovim) snagama iz Hrvatskog vijeća obrane borile zajedno za obranu kupreške visoravni, za Hercegovinu i grad Mostar, za bosansku Posavinu i za srednjobosanske gradove Jajce i Travnik. Nakon što je HOS zauzeo Trebinje, Tuđmanov upravitelj zapadne Hercegovine, Mate Boban pozvao je Blaža Kraljevića na sastanak u Mostar. Zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga je Vinko Martinović, zvan “Štela” odveo na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i “ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Pri povratku sa sastanka je zapovjednik Blaž Kraljević sa osam dozapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga upao u unaprijed postavljenu stupicu Hrvatskg vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasipana je iz 20 automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo jelikvidirano.

Zrna su ispalili ljudi Mladena Naletilića, zvanog “Tuta” koji je za vrijeme bosanskog rata dugo vremena nadzirao mostarsko podzemlje. Naletilić je bio bivši suradnik jugoslavenske tajne policije Udbe. Naletilić je bio desna ruka Mate Bobana. Tuđmanov povjerenik u zapadnoj Hercegovini, Mate Boban bio je šezdesetih godina u socijalističkoj Jugoslaviji osuđivan kao kradljivac kokoši, i postao je doušnik Udbe. Učeni ekonomista bio je (u vrijeme Tita) poslušni komunistički aparatčik. Svojim darom govorništva nahuškao je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Poslovicu vođe kineskih komunista Mao Ce Tunga, da vlast proizlazi iz puščanih cijevi, Mate Boban shvatio je doslovno, isto kao i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Slično kao srpski nacionalisti, i Mate Boban nije držao puno do multi-kulture i multi-nacionalnosti, dok je puno držao do odvajanja i dijeljenja stanovništva po nacionalnosti i religiji na jasno definiranom teritoriju. Po toj ideologiji su se Hrvati iz Bosne i Hercegvine trebali naseliti u srednjoj Bosni, bosanskoj Posavini i zapadnoj Hercegovini, čime bi hrvatske granice obuhvaćale prijeratnu Banovinu Hrvatsku.

(Politički planovi za stvaranje hrvatske pararepublike u Bosni i Hercegovini mogli su biti ostvareni samo odstranjivanjem vojnog čimbenika u vidu Hrvatskih obrambenih snaga i raskidanjem vojnog savezništva sa Muslimanima.)

Još su u obrani Kupresa protiv srpske agresije 1992. na istoj strani bili hrvatski branitelji iz Tuđmanovih snaga i snaga Dobroslava Parage (HOS). Ubrzo potom su politički komesari Hrvatskog vijeća obrane predbacivali bojovnicima Hrvatskih obrambenih snaga što se bore pod vrhovnim zapovjedništvom legitimne i legalne središnje bosansko-hercegovačke vlade u Sarajevu, a ne pod zapovjedništvom vrhovnika Tuđmana i predsjednika Republike Hrvatske. Politika pravaškog prvaka Dobroslava Parage bila je zajednička oružana obrana protiv bosanskih Srba (kako bi se uspjela izboriti pobjeda odnosno obrana Republike BiH od velikosrpske agresije, s obzirom da je prosrpska JNA bila nadmoćna u vojnoj tehnici, dok su Hrvati i Muslimani imali (samo) veći borbeni moral s obzirom da su branili svoju domovinu). Problem je bio, međutim, u tome što je Tuđmanova politika nahuškala 200 tisuća hercegovačkih Hrvata da zapadnu Hercegovinu ujedine sa Hrvatskom (, dok je Paragina politika vodila računa i o pola milijuna (500 tisuća) bosanskih Hrvata.)

(Izbacivanjem vodstva Hrvatskih obrambenih snaga iz stroja je Tuđman sa Miloševićem mogao ostvariti u Karađorđevu 1991. dogovorenu podjelu Bosne i Hercegovine). Zbog toga je likvidiran bosansko-hercegovački HOS, a time minirana zajednička obrana Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od Srba.)

Tuđman i Milošević su preko svojih povjerenika u BiH, Bobana i Karadžića dana 6. svibnja 1992. u austrijskom Grazu, daleko od očiju javnosti, tajno dogovorili tehniku ostvarivanja dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva i Tikveša. (U Grazu je dogovoreno i separatno primirje u BiH između hrvatskih i srpskih snaga. Time je Tuđman izbjegao rat na dva fronta. Dok je front sa bosanskim Srbima držan na tinjajućoj vatrici, Tuđmanove snage otvorile su u Bosni novi front protiv Muslimana) (…)kako bi se ostvarile granice (Tuđmanove Banovine odnosno) “male-velike Hrvatske”. Počeo je rat u ratu, (počeo je hrvatsko-muslimanski rat za mrvice bosansko-hercegovačkog teritorija koje su im Srbi kao psima bacili sa stola).

PROBOSANSKE SNAGE

Otkad je početkom veljače 1993. zapadnohercegovački nacionalist iz Gruda i bivši komunistički funkcioner Mate Boban preuzeo vodstvo hrvatske nacionalne stranke HDZ (u BiH), razbistrile su se nesuglasice s vladom u Sarajevu. Bobanov prethodnik Stjepan Kljujić bio je na skupštini Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine raznoraznim trikovima odstranjen. Tako je hrvatsko stanovništvo Bosne i Hercegovine već na početku rata bilo podijeljeno: na jednoj strani stoji HVO, Mate Boban i većina zapadnih Hercegovaca koji vrše pritisak za priključenjem Hrvatskoj, dok se na drugoj strani nalaze probosanske snage, koje se definiraju kao katolički Bosanci, a ne kao bosanski Hrvati. Tim snagama pripadaju Katolička crkva u BiH, simpatizeri Stjepana Kljujića, i Hrvatske obrambene snage koje glase kao desno-usmjerene postrojbe, koje granicu Hrvatske vide na Drini. Ova konstelacija unutar katoličkog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine trebala je imati krvave posljedice (kao što ih je i imala.)

INERTNOST HRVATSKE OPORBE U ZAGREBU

Predsjednik Društva za zaštitu naroda, Tilman Zülch, koji je za vrijeme napada JNA na Hrvatsku 1991. bio na strani hrvatskih žrtava velikosrpske agresije, (nakon Tuđmanovog napada na dio Bosne) optužio je “Hrvate da su od žrtava postali krvnicima”. Na središnjem Jelačićevom Trgu u Zagrebu protestirao je protiv Tuđmanovog osvajanja dijela Bosne. Rezonancija prosvjeda nije bila osobito velika. Borac za ljudska prava Zülch je spoznao da su ga se njegovi hrvatski istomišljenici odrekli, uključujući i “Bedem ljubavi” kojega je Nijemac podržavao, (mirovnu organizaciju hrvatskih majki koja je tražila povratak svojih sinova, regruta, iz JNA). Hrvatska politička opozicija bila je kao paralizirana. Liberali Božo Kovačević Dražen Budiša, vođe najjače oporbene stranke HSLS, odbili su njegov prijedlog o osnivanju povjerenstva “druge hrvatske strane” koja bi otputovala u žarište hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosnu kako bi posredovala mir. Trebao je to biti znak prosvjeda protiv Tuđmanove bosanske politike koja je bacala tamnu sjenu na hrvatski narod, i koja je priječila razvoj ka demokraciji. Partijski šef liberala Budiša čak je pokazao simpatiju za Tuđmanovu bosansku politiku. Inertnost hrvatske političke opozicije leži (u korupciji), u činjenici da je u trenutku izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni jedna trećina Hrvatske još bila pod srpskom okupacijom, te u činjenici da je Tuđmanova vlada uvela medijsku cenzuru o hrvatsko-muslimanskom ratu. Hrvatski tisak i elektronički mediji čak nisu ni svoje dopisnike poslali u bosansku ratnu zonu kako bi objektivno izvještavali o hrvatsko-muslimanskom sukobu. Sve informacije iz Bosne su do hrvatske javnostu u Zagrebu dolazile preko dirigirane Hrvatske televizije koja je širila ratnu propagandu, (dok je istinski oporbeni Paragin HSP u Zagrebu od Tuđmana držan pod medijskom blokadom).

(Osim Paraginih pravaša) jedino je Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić prosvjedovao (otvorenim pismom) protiv Bobanove politike (etničkog čišćenja u “Herceg-Bosni”). (Rat Pantovčaka protiv vlade u Sarajevu je hrvatskoj javnosti od Tuđmanovih nacional-komunista iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ, i HDZ-BiH) prikazivan kao obrambeni rat protiv muslimanskog fundamentalizma, što je bila velikosrpska propaganda za osvajanje bosanskog teritorija. Hrvatsko-muslimanski rat potenciran je uzajamnom spiralom nasilja, etničkim čišćenjem Muslimana i Hrvata te serijom pokolja Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni i Lašvanskoj dolini.)

(Nakon pet tisuća poginulih Hrvata u hrvatsko-muslimanskom ratu (od 1993. do 1995.) Tuđman nije postigao svoje ratne ciljeve stvaranja “Herceg-Bosne” i njenog priključenja Republiki Hrvatskoj. Bratoubilački hrvatsko-muslimanski rat prekinula je američka vlada predsjednika Clintona, tako da je Tuđman Washingtonskim sporazumom i dogovorom u Daytonu te Pariškim mirom koncem 1995. godine morao pristati na hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH. Bosna je u Daytonu ipak podijeljena, ali između Srba s jedne strane i Hrvata i Bošnjaka s druge strane. Republika Bosna i Hercegovina je ukinuta u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu dva entiteta (“Republika Srpska” i Federacija BiH) odnosno u zamjenu za bosansko-hercegovačku konfederaciju s pravom entita na federaciju sa Hrvatskom i Srbijom (Jugoslavijom). Potom je BiH došla pod međunarodni protektorat Ujedinjenih naroda (UN) i okupaciju međunarodnih vojnih snaga S-FOR pod vodstvom SAD, Republike Francuske i Velike Britanije.)

Erich Rathfelder, njemački ratni dopisnik političkog dnevnika “TAZ” (iz Berlina) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

SARAJEVO, I POSLIJE”, München 1998.

Dijelove poglavlja preveo s njemačkog Goran Jurišić. Poglavlja su djelomično prevedena integralno, a djelomično je napravljen sažetak prijevoda. Tekst prijevoda u zagradama ne pripada knjizi njemačkog novinara, a služe pojašnjenju nekih događaja koji su u izravnoj vezi s temom knjige.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Po Šuškovu naređenju, Tutina bojna ubijala je ‘loše’ Hrvate

Kažnjenička bojna u Hrvatskoj borila se uglavnom protiv ‘loših’ Hrvata te srpskih i muslimanskih civila u gradovima: njihove popise za likvidaciju imali su Vice Vukojević, Gojko Šušak i Tomislav Merčep

NACIONAL: Kako si ti, operativac bugarske Državne sigurnosti, upoznao hrvatskog emigranta Mladena Naletilića zvanog Tuta? – Upoznao sam ga u Njemačkoj potkrajem 80-ih, kao pripadnika ekstremne emigrantske skupine koja se zvala Ujedinjeni Hrvati Njemačke. Ta organizacija kontaktirala je s predstavnicima najekstremnijih emigrantskih organizacija drugih država. Bugarska je također imala svoju ekstremnu emigraciju. Oni su razmjenjivali informacije, lažne dokumente, oružje. Postojala je i trgovina informacijama između bugarske i jugoslavenskih obavještajnih službi. A Tuta je bio na vezi njemačke tajne službe. Prvo ga je držala njemačka krimpolicija, a poslije ga je preuzeo BND, odnosno kontraobavještajni odjel BND-a.

NACIONAL: Kako znaš da je radio za Nijemce?

– Od Rusa. Bugarska tajna služba ništa nije radila bez dogovora s KGB-om. I kad smo se o njemu raspitivali, doznali smo to od Rusa.

NACIONAL: Što si ti radio u Njemačkoj?

– Poslan sam u Njemačku da prikupim informacije o
bugarskoj emigraciji koja je planirala demonstracije u povodu desetogodišnjice smrti Georgija Markua, najpoznatijeg bugarskog disidenta koji je ubijen 1987. Prema našim informacijama, emigranti su planirali opasan eksces koji bi poslije pripisali bugarskoj Državnoj sigurnosti. Došao sam u Njemačku s pričom da sam disident koji je pobjegao od režima, emigrant koji pokušava nabaviti eksploziv. Dobio sam zadatak da otkrijem kanal kojim eksploziv dolazi do bugarske emigracije. Bili su to, prema našim informacijama, Tuta i jedan Albanac čije sam ime zaboravio. Osoba koja je mene spojila s Tutom bio je Makedonac. Sreo sam se s Tutom u hotelu u Singenu, na Bodenskom jezeru, čiji je vlasnik bio Tutin prijatelj, Nijemac. Kad se ispitalo kako Tuta “diše”, ostvarili smo jako dobru suradnju, dakako, plaćenu.

NACIONAL: Hoćeš reći da je Naletilić postao plaćeni suradnik bugarskog SDS-a?

– Tuta se nije brinuo za hrvatske nacionalne interese, on je bio materijalist koji se u to doba, djelomice, bavio kriminalom: od običnih krađa, šaniranja po trgovinama, do reketarenja. Počeo je sa skupinom ljudi koja je krala ženske torbice i kapute. Poslije je otvorio ilegalne kockarnice. Status političkog emigranta služio je kao dobro pokriće. Kad bi došli u neki hrvatski restoran, tražili su novac za Hrvatsku. Ako bi vlasnik odbio, optužili bi ga da je udbaš i bilo bi sranja. No činjenica jest da je mrzio Srbe. Mi smo ga ovako ulovili: Bugari i Srbi oduvijek se mrze i mi ćemo tebi pomagati što se tiče Srba – dakle, zaštiti ćemo te od jugoslavenske tajne službe – a ti ćeš nama davati informacije o bugarskoj emigraciji.

NACIONAL: Koliko ste ga plaćali?

– Ne znam. Ja ga nisam držao na vezi. Ali poznajem osobu iz protuobavještajnog odjela koja je s njim kontaktirala.

NACIONAL: I kako je doznao da ipak nisi emigrant nego operativac tajne službe?
 – Sam sam mu to rekao. To sam mu otkrio malo prije dolaska u Hrvatsku. Našli smo se u Frankfurtu 1990.Objasnio sam mu svoju situaciju u Bugarskoj i on mi je predložio da s njim dođem u Hrvatsku i da se uključim u rat. Rekao je da će za mene sigurno biti posla, da ću dobiti hrvatsko državljanstvo i da se tamo stvara nova država. I tako smo u Zagreb doputovali Mladen Naletilić, Vice Vukojević i ja. Vukojević je Tutu nagovorio da dođe u Hrvatsku, pričajući kako se situacija znatno izmijenila i kako ga nitko neće hapsiti. Meni nije bilo važno je li riječ o Hrvatskoj ili Paragvaju, bilo mi je važno što mi se pružila šansa da sudjelujem u ratu i stvaranju jedne države. To su epohalne stvari, većina ljudi to nikad ne doživi.

NACIONAL: Nikad prije nisi bio u Hrvatskoj?

– Po zadatku dolazio sam u pogranične dijelove Srbije jednom ili dvaput.

NACIONAL: Koliko se zna, Naletilićevi ljudi bili su isprva smješteni u hotelu “Holiday Inn” gdje je otvorio kockarnicu.

– Istina, odsjeli smo u “Holiday Innu”. Nakon desetak dana ja sam opet otišao u Njemačku i vratio se. Do 1993. i odlaska u Hercegovinu stalno sam putovao u inozemstvo, stvarajući punktove za prikupljanje informacija. Dotad smo osnovali smo postrojbu. Tuta je iz Njemačke nabavio vrhunsku vojnu opremu. Postrojba se formirala od nekih stranaca i legionara. U njoj je bio i Milenko Filipović, pa pokojni Brazilijano, neki povratnici iz Australije. Tuta nas je izvijestio da ćemo biti posebna postrojba koja je odgovorna samom vrhu države, a djelovat će po cijeloj Hrvatskoj. Prema njegovoj zamisli, popunjavala se tako što je Tuta iz zatvora izvlačio ljude, govorio im da će im se robija oprostiti ako se budu borili. Njih je život kaznio, govorio je patetično, pa je postrojbu tako i nazvao.

NACIONAL: Gdje ste uvježbavali te kriminalce?
 – Išli smo na poligon u Rakitje, pa u Dubravu. Ali to je sve bila improvizacija, a ne prava obuka. I ja sam neke od njih učio pucati, instruirao ih je i Milenko Filipović. Ali postrojba nije imala pravu vojnu hijerarhiju i subordinaciju. To je bio čopor, tko je u čoporu najjači, taj vlada. Tuta, doduše, nije bio fizički najjači, ali je bio najjači folirant, s najjačim političkim pokrićem.

NACIONAL: Jesi li i Josipa Perkovića već poznavao kad si stigao u Hrvatsku?

– O tome ne bih govorio. Ali uživao sam kad me Tuta s njim upoznavao u “Intercontinentalu” 1995., ne znajući da se mi odavno poznajemo. “Ovo ti je jedan stari udbaš”, rekao mi je.

NACIONAL: Koju si službenu funkciju imao u Kažnjeničkoj bojni? – U Zagrebu nisam imao službenu funkciju, iako sam bio jedan od njegovih najbližih suradnika. U Hercegovini dobio sam status šefa za sigurnosno-obavještajne poslove Kažnjeničke bojne. Bili smo jedinica kojoj je zadatke dijelio isključivo i izravno Gojko Šušak. Dao nam je naredbe i za akciju Maslenica i za akcije oko Dubrovnika, i za Zadar i za Istru. Do odlaska u Hercegovinu funkcionirali smo kao privatna Šuškova vojska. Manje smo se borili protiv Srba, mnogo više protiv loših Hrvata. Sjećam se da nas je Šušak poslao u Opatiju potkraj 1991. i da je bila riječ o tamošnjoj policijskoj postaji. Rečeno nam je da se dolje mora stvoriti red i da tamo nisu dobri Hrvati. Tuta je osobno “zašamarao” načelnika opatijske Policijske postaje i naredio mu da radi ono što mu se kaže. I čovjek je od tog trenutka dosita radio što mu se reklo.

NACIONAL: A što se od njega tražilo?

– To ne znam. Ja sam u to doba imao zadaću da provjeravam ljude koji dolaze u Kažnjeničku bojnu, da nam se ne bi uvukli kakvi kosovci ili udbaši.

NACIONAL: Je li među tzv. lošim Hrvatima Kažnjenička bojna zavodila red i ubojstvima?

– Jesmo.

NACIONAL: I po Zagrebu?
 – Da. Ali su mnogo češći bili popisi Srba i Muslimana za likvidacije. Imali su ih Vice Vukojević, Gojko Šušak i Tomislav Merčep. Postojao je i popis srpskih stanova, kao i adresa njihove rodbine. Ubojstva su djelomice imala svrhu odmazde nad onima koji su bili neprijatelji, a djelomice da zastraše i sve ostale Srbe i Muslimane i natjeraju ih da odu.

NACIONAL: Čemu je služio Ivan Andabak?

– Ivan Andabak je, za razliku od Tute, u emigraciji imao visoki rejting jer je ubio čovjeka i zbrisao iz zatvora. Osim toga imao je jedno svojstvo koje se Tuti jako sviđalo: nije razmišljao. Ako mu Tuta kaže: udaraj glavom o zid , on će to učiniti.

NACIONAL: Misliš li da je sve to bilo u redu?

– Bilo je takvo vrijeme. Kad su ruski boljševici stvarali vojsku, također su bili neorganizirana masa koja je krala, silovala, ubijala.

NACIONAL: Čemu je Naletilić dugovao aposlutno povjerenje Gojka Šuška?

– Zanimljivo je da su rođeni iste godine, u istom selu, da su išli u istu školu, ali se nisu poznavali. Barem se jedan drugoga nisu mogli sjetiti kad ih je 1990. u Zagrebu, u Šuškovu uredu, upoznao Vice Vukojević. Tuta je Šuška odmah šarmirao. Pričao mu je priče o svom, navodno, revolucionarnom djelovanju u Njemačkoj, Paragvaju, na Barbadosu. Oko Gojka su se u to doba skupljali razni ljudi: tadašnji hrvatski konzul u Bavarskoj, Mudrinić, Zdenka Babić-Petričević… Svi su poslije dolazili na Široki Brijeg.

NACIONAL: I Šuška je izblefirao?

– Naravno. Potkraj 1994. Tuta je već bio posvađan s Gojkom. Nisu imali više nikakvu komunikaciju. Jedino je Ljubo Ćesić Rojs funkcionirao kao kurir. Tuta je Šuška ipak iskorištavao za svoje blefove. Sjećam se, bili smo u Zagrebu, malo se zezali u “Intercontinetalu” i vratili na Široki Brijeg. Po povratku on ljudima priča: “Ja Goji rekao, prčim ti mater…” Zaboravio čovjek da sam u Zagrebu ja s njim bio cijelo to vrijeme, da znam da laže i da se sa Šuškom uopće nije sastao.

Objavljeno u Nacionalu br. 342, 2002-06-05

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Spomenik krilniku i ubijenim suborcima

2012-08-09 12.09.08

Slika | Objavljeno by | Označeno sa , | Ostavi komentar